Novi pravci u primeni hemijskih pilinga

Ukoliko u kozmetologiji postoje neke „večne“ teme, jedna od najznačajnijih je primena pilinga. S jedne strane, reč je o prijatnoj, brzoj i elegantnoj metodi za koju nije potrebna nikakva aparatura, već se koriste isključivo određeni preparati. S druge strane, rezultati pilinga se ne mogu u potpunosti predvideti jer se moraju uzeti u obzir mnogobrojni detalji i nijanse. Proizvođači uporno nastoje da usavrše postojeće recepture, da ih učine trajnijima i efikasnijima. Međutim, pratiti sve novine na tom polju predstavlja veoma složen zadatak a eksperti uvek imaju nešto da dodaju na temu pilinga…

Tehnika hemisjkih pilinga skoro da nije pretrpela nikakve promene u toku svog razvoja. Kozmetolozi i dalje nanose rastvor kiselina na kožu, uz pomoć četkica ili tampona, kao što su to činile njihove kolege mnogo godina ranije. Istovremeno, procedura izvođenja pilinga se usavršava i specijalisti u toj oblasti daju sve od sebe da piling bude što delotvorniji i bezopasniji za pacijenta.

Novi pravci u primeni hemijskih pilinga

Kratak osvrt na istoriju

Od davnina se zna da neke supstance imaju blagotovoran uticaj na kožu. Egipćani su još pre tri hiljade godina primetili da kupanje u mleku podmlađuje kožu tela i čini je elastičnijom. Njima se takođe pripisuje ideja o korišćenju produkata mlečne kiseline i sokova različitog voća. Međutim, ti recepti za podmlađivanje bili su vekovima zaboravljeni. Istorija hemijskih pilinga počinje 1882. godine, kada je nemački dermatolog Paul Gerson Una, posle mnoštva eksperimenata opisao metod primene kombinacije salicilne kiseline, rezorcina i trihlorsirćetne kiseline. On ih je nazvao korisnim agensima za obnavljanje kože i lečenje niza dermatoloških oboljenja. Eksperti razlikuju dva perioda u istoriji hemijskih pilinga. Prvi se odnosi na period od 80–ih godina 19. veka do 80–ih godina 20. veka. U to vreme se stvarala teorijska baza koja je postala kamen temeljac za praktičnu primenu piliga. Tada su otkrivene i klasifikovane mnogobrojne supstance koje se primenjuju u savremenoj kozmetologiji i proučeni njihovi klinički efekti uz pomoć histoloških eksperimenata.

Drugi period započinje krajem 80–ih godina prošlog veka i traje do današnjih dana. To je vreme praktične primene pilinga i produbljavanja znanja o njima. Za taj period je značajno pomenuti američkog dermatologa Obadža: on je podrobno proučio mehanizme dejstava trihlorsirćetne kiseline (TCA) i osmislio program kompleksne nege kože za vreme izvođenja pilinga ovom kiselinom koji je posle počeo da se primenjuje i pri pilingu sa drugim agensima. Primena alfahidroksikiselina (AHA) proistekla je iz rada drugog američkog dermatologa, doktora medicine, Judžina. Dž. Van Skota, sa univerziteta Haneman u Filadelfiji. On je više od 15 godina proučavao njihova dejstva, opisao ih i razradio njihovu primenu u lečenju ihitoza, ožiljaka na koži izazvanih aknama i korekciji bora. U današnje vreme se pilinzi smatraju jednom od najtraženijih kozmetičkih procedura. Iako su sprovođeni opširni eksperimenti u vezi sa njihovom primenom, ona je ipak ostala na nivou intuitivnog i empirijskog. Da bismo saznali sve o njihovim dejstvima i mogućim nus pojavama, potrebno nam je još vrlo mnogo eksperimenata na tom polju.

Vidovi eksfolijacije

Piling u suštini predstavlja odljušćivanje ili eksfolijaciju različitih slojeva kože. Termin „eksfolijacija“ u prevodu s latinskog označava uklanjanje ili odvajanje slojeva ljuspi ili ćelija. Kada je reč o procesu eksfolijacije, treba razlikovati prirodnu, objektivnu i lažnu eksfolijaciju. Prirodna eksfolijacija predstavlja proces svakodnevnog odljušćivanja mrtvih ćelija rožastog sloja epidermisa, koja ne narušava odbrambeni mehanizam kože. Taj proces se usporava pri starenju kože, kao i pri korišćenju hidratantnih i masnih kozmetičkih sredstava. Ubrzavanje prirodne eksfolijacije se odigrava pri trljanju, brijanju i sa pojavom nekih kožnih oboljenja (psorijaze, seboreičnog dermatitisa) ili nekih drugih patoloških stanja. Objektivna ili prava eksfolijacija se vrši uz primenu preparata sa alfa i betahidroksikiselinama (AHA I BHA), koje sprečavaju sjedinjavanje korneocita i vezivanje keratinocita. Pri tome, alfahidroksikiseline izazivaju odljušćivanje pojedinačnih ćelija (poznatih pod nazivom „riblje krljušti), dok betahidroksikiseline istovremeno omogućavaju „rastapanje“ ćelija, izazivajući keratolitski efekat. Lažna eksfolijacija se vrši primenom preparata poput tretinoina, benzoil–peroksida i drugih agenasa koji imaju sposobnost izazivanja ubrzanog odljušćivanja ćelija usled procesa dehidratacije. Proces ljuštenja kože se u ovom slučaju prekida nekoliko nedelja nakon primene navedenih preparata. Dermatolozi raspolažu čitavim nizom metoda koje mogu da izazovu ljuštenje površinskog sloja kože, epidermisa. U njih spadaju, osim hemijskih pilinga, i mehanička dermoabrazija, kao i termički i fizički metodi delovanja na kožu.

Preparati koji se primenjuju u hemijskom pilingu

Oblast primene hemijskih pilinga

U današnje vreme se zna da je većina kožnih oboljenja i kozmetičkih nedostataka izazvana sniženom eksfolijacionom sposobnošću korneocita. U takva oboljenja kože spadaju različiti tipovi ihtioza i keratodermija, za čije lečenje dobre rezultate daje primena hemijskih pilinga. U nekim slučajevima, lečenje hemijskim pilingom se sprovodi za korigovanje problematične kože, kako za normalizaciju funkcija lojnih žlezda (smanjenja proizvodnje viška masti i normalizacija sastava kože), tako i za aktiviranje skidanja površinskog sloja kože. Ova terapija se koristi kod folikularne hiperkeratoze koja se javlja kao simptom razvoja bubuljičavosti. Osim toga, u nekim slučajevima se piling primenjuje za lečenje ćelavosti, kada je proces opadanja kose izazvan narušavanjem procesa kerotinizacije u korenu dlake ili kod izuzetno masne kože. Pilinzi se koriste u malim koncentracijama i uz uvažavanje određenih uslova prilikom korekcija ožiljaka i drugih povreda kože.

Klasifikacija hemijskih pilinga

Iako postoji nekoliko klasifikacija, hemijski pilinzi se prvenstveno razlikuju po dubini delovanja.

Blaži površinski piling

deluje na rožasti sloj epidermisa i gornji nivo dermisa. Ova vrsta pilinga se smatra relativno bezopasnom i odgovara gotovo svim tipovima kože. On se sprovodi agensima kao što su 10 % rastvor TCA, AHA (glikolna kiselina u koncentraciji 30–40%), VNA (salicilna kiselina do 5%), tretinoin i jednokratno nanošenje Džesnerovog rastvora (uravnotežene koncentracije mlečne, salicilne kiseline i rezorcina u rastvoru etanola). Glikolna i druge alfatrihlorsirćetne kiseline, kao i salicilna kiselina u niskim koncentracijama, mogu da se koriste pri lečenju akni. Budući da su ovi pilinzi keratolitički po mehanizmu svog dejstva, oni omogućuju ekstrakciju komedona. Salicilna kiselina daje osobeno dobre rezultate pri lečenju akni, budući da spada u lipofilne agense sa sposobnošću prodiranja u lojne žlezde. Jednokratno izvođenje ovih pilinga po pravilu izaziva eksfolijaciju, dok niz tretmana povećava debljinu zrnastog sloja i blagotvorno utiče na kožne probleme poput melazme i sunčanog lentiga. Ponekad se ovi blaži površinski pilinzi vrše u cilju pripremanja kože za piling srednje dubine ili pre lečenja aktinične keratoze koja se klasifikuje kao predkancerozno oboljenje kože.

Jači površinski piling

Ovaj tip pilinga se izvodi agensima kao što su 20% rastvor TCA, AHA u koncentraciji od 50–70% i Džesnerov rastvor koji se nanose u nekoliko slojeva. Jaći površinski pilinzi su efikasni pri lečenju aktinične keratoze, sunčanog lentiga, seboreične keratoze. Iako teorijski blaži i jači površinski pilinzi odgovaraju svim tipovima kože, lečenje pacijenata sa pigmentacijom, ili fototipom IV–VI po Ficpatrikovoj skali, treba sprovoditi veoma obazrivo. Tretmani ovim pilinzima su bezopasni u slučaju pripremanja pred piling u trajanju od najmanje dve nedelje.

Piling srednje dubine

Pilingom srednje dubine se smatra primena 50% rastvora TCA, iako je veliki broj nus pojava (pojava ožiljaka, hiper i hipopigmentacija) uticao na ograničavanje njegove primene. Međutim, pojedini specijalisti dopuštaju primenu 50% TCA pri lečenju lokalizovanih oštećenja (kao što su ksantelazme). Pilinzi srednje dubine se sprovode agensima kao što su TCA u koncentracijama od 20 do 30%, u kombinaciji sa 50%–m rastvorom AHA koji se prvo nanose, kao i TCA u koncentraciji od 25 do 30% u kombinaciji sa krio-dejstvom itd. Metode pilinga srednje dubine primenjuju se u lečenju aktiničnih keratoza, melazme, bora, seboreične keratoze, sunčanog lentiga, itd. Pilinzi srednje dubine imaju mnogo intenzivniji uticaj na derm, u poređenju sa površinskim pilinzima. U nekim slučajevima se koriste za posvetljivanje delova kože periorbitalne i perioralne oblasti kod pacijenata koji se podvrgavaju laserskim tretmanima. Piling srednje dubine je najindikovaniji za pacijente sa I–III fototipom kože po Ficpatrikovoj skali. Pacijenti sa IV i V fototipom kože, prilikom primene ovog pilinga, podložni su visokom riziku od hiperpigmentacije koja može trajati godinama. Sa histološkog stanovišta, može se reći da pilinzi srednje dubine takođe utiču na normalizaciju elastičnosti vlakana.

Građa kiselina, koncentracija, dejstvo

Dok je u betahidrokiselinama hidroksilna grupa raspoređena oko trećeg atoma ugljenika (C3), u alfahidroksikiselinama se nalazi u alfa–položaju, to jest, oko C2. Sada ćemo razmotriti grupu alfahidroksilnih kiselina koje su veoma popularne u kozmetologiji. Kao što znamo, tu grupu organskih, karboksilnih kiselina još nazivaju i voćnim kiselinama; za piling se najčešće koriste glikolna i mlečna kiselina. Ovi agensi su široko cenjeni zbog izražene sposobnosti prodiranja koju im omogućuje njihova mala molekularna masa. Na primer, lanac glikolne kiseline se sastoji od dva atoma ugljenika, a lanac mlečne kiseline od tri atoma ugljenika. Podmlađujući efekat alfahidroksikiselina jednak je onom koje imaju retinoidi ali se njihov mehanizam dejstva razlikuje: oni utiču na značajne enzime kože (sulfotransferaze, fosfotransferaze, kinaze) čija se osnovna funkcija sastoji u fiksiranju sulfatnih i fosfatnih grupa na površinu korneocita.

Redukcijom tih grupa korneociti gube kohezivnu moć usled čega se eksfolijacija ćelija intenzivira. Molekul glikolne kiseline ima najmanju molekularnu masu. Ta kiselina se može primenjivati u vidu rastvora koji nije neutralizovan (isključivo u medicinskim pilinzima), kao i u neutralizovanim ili delimično neutralizovanim rastvorima u preparatima za kućnu upotrebu. Tartarna kiselina se dobija iz grožđa i ima intenzivno antioksidantno dejstvo. Ona se često koristi u kućnoj nezi kože i poput limunske kiseline, deluje na sličan način kao i glikolna kiselina. Piling uz alfahidroksikiseline (AHA) pokazuje mnogobrojna dejstva, u zavisnosti od koncentracije, pH i vremena ekspozicije. Poznato je da koncentracija od 30 % glikolne kiseline umanjuje debljinu rožastog sloja, kohezijom korneocita u donjim slojevima. Pri nanošenju jačih koncentracija i niskih vrednosti pH, ta kiselina može izazvati epidermolizu, budući da je sposobna da utiče na dezmosome osnovnog sloja. Na taj način, glikolna kiselina može da vrši eksfolijaciju različitog intenziteta zbog čega se i primenjuje za lečenje dermatoloških oboljenja i estetskih problema, kao što su akne, seboreični dermatitis, suva koža, aktinične i seboreične keratoze, zatim u kompleksnom lečenju pljosnatih bradavica i posledica fotostarenja, kao i u preventivne svrhe. Bez obzira na veliki broj dejstava koje ispoljavaju AHA, do današnjeg dana mehanizmi delovanja ovih kiselina nisu u potpunosti poznati. Nedavno se došlo do saznanja da AHA imaju sposobnost umanjivanja koncentracije jona kalcijuma u adhezivnim molekulima, usled čega se spajanje dezmosoma usporava. Zbog toga, endogeni enzimi rožastog sloja (sulfotransferaze, fosfotransferaze i kinaze) postaju podložni proteolizi (cepanju ili razbijanju). Drugim mehanizmom AHA smatra se stimulacija eksfolijacije indukovanjem procesa apoptoze ili programirane ćelijske smrti, kao i uticaj na proces sinteze i sekrecije faktora rasta keratinocita.

Dugotrajno izučavanje alfahidroksikiselina ukazalo je na njihov efekat obnavljanja i hidratacije kože. Iako kao kiseline ispunjavaju dve funkcije, one veoma dugo nisu zasluživale dovoljno pažnje. Dokazano je da ovaj tip kiselina povećava sadržaj mukopolisaharida, naročito glikozaminoglikolina u dermu, čime bi se mogla objasniti povišena hidratacija kože nakon izvođenja AHA piliga. U jednom od eksperimenata je prikazano da piling 20% glikolnom kiselinom povišava sadržaj hijaluronske kiseline u dermu i takođe utiče na povišenu ekspresiju mRNA-gena kolagena. Snažna eksfolijacija sa agensima poput AHA, može u velikoj meri da izgladi reljef kože, ali efekat njihove primene ipak u velikoj meri zavisi od koncentracije kiseline u preparatu. Shodno tome, u niskim koncentracijama (od 2 do 8%) omogućuje se odljušćivanje nekoliko rožastih slojeva, što ne utiče na odbrambeni mehanizam kože. Koncentracija od više od 12%, s druge strane, može uticati na potpuno oštećenje rožastog sloja i izazove upalne procese u koži, naročito ukoliko se preparati na bazi AHA koriste češće od jednom dnevno. U tome se sastoji jedan od problema primene AHA pilinga. Najbolji efekat se postiže profesionalnom procedurom uz primenu glikolne kiseline u koncentraciji od 50-70%. Obično se tretman sprovodi jednom u 7-10 dana. Takva procedura, po pravilu, zahteva prethodnu pripremu kože pacijenta, i izvodi se 7-14 dana nakon pripremne faze.

Savremeni preparati za piling i metode sprovođenja procedure

Postoji nekoliko tendencija, kada je reč o primeni hemijskih pilinga u savremenoj kozmetologiji. Pre svega, u današnje vreme se specijalisti staraju da ne koriste agresivne hemijske agense koji zahtevaju dugotrajnu rehabilitaciju kože i čija primena izaziva mnoštvo neželjenih nuspojava. Zbog toga se oni često zamenjuju laganim AHA pilinzima. Druga metoda se sastoji od primene sintetičkih kiselina u organskim preparatima koji manje traumatiziraju kožu, mada je rezultat njihove primene manje efikasan. U vezi s tim, posebno intersovanje izazivaju fermentni pilinzi u kojima su osnovni sastojci ekstrakti papaje, ananasa, itd. Kao sastavni deo novih preparata, fermenti papaje, bromelajna itd, imaju značajan uticaj na keratolitike i zbog svoje neškodljivosti se mogu koristiti i kod vrlo osetljive kože. Dermatolozi i svi koji rade na osmišljavanju novih preparata, vode računa da se pacijent što komfornije oseća prilikom sprovođenja ovakvih procedura. Zbog toga se koriste agensi koji snižavaju mogućnost iritacije posle pilinga, mada se njihova efikasnost ne umanjuje. Kod savremenih preparata se takođe primenjuju takve kombinacije kiselina koje umanjuju mogućnost oštećivanja kože u periodu nakon primene pilinga. Radi smanjenja traumatizacije kože uz maksimalnu efikasnost procedure, snažni agensi se kombinuju sa protivupalnim sredstvima. Na primer, koriste se inhibitori upala poput nitrat stroncijuma. Ponekad u sastav piliga ulaze kaolin, soli kalijuma, koji omogućuju stvaranje teksture koja je mnogo lakša za primenu.

U slučaju dubinskih pilinga, na primer uz trihlorsirćetne kiseline (TCA) u koncentraciji većim od 30%, uglavnom se koriste preparati u obliku gela i pasti koji su vrlo komforni za primenu. Oni lekaru omogućuju bolju kontrolu prilikom prodiranja pilinga u kožu i sprečavaju da rastvor dopre do očiju. Osim toga, postoje kombinacije rastvora koji omogućuju lagano prodiranje kiselina, što takođe utiče na smanjivanje rizika. Potrebno je naglasiti da su proizvođači, u poslednje vreme, počeli da proizvode preparate za lice za koje nije potrebna neutralizacija. Kako bi se umanjio rizik od oštećenja kože, primenjuju se i pilinzi sa hitozanom, koji dopunski vlaži kožu i snižava mogućnost pojave upala. Među specijalistima je vrlo popularna primena različitih varijanti multikomponentnih kiselina, kao što su TCA u niskoj koncentraciji (ne više od 25%), sa saponinima, limunskom ili aksorbinskom kiselinom. Ovakve kombinacije omogućuju istovremeno intenziviranje dejstva kiseline i snižavanje njenog agresivnog dejstva na kožu. Kada je reč o TCA, ona se primenjuje u niskim koncentracijama u rastvoru (jednom u dve nedelje ili jednom u 10 dana) – kako bi se povećala efikasnost procedure, bez primene visokih koncentracija. Vrlo je interesantna primena niskih koncentracija glikolne kiseline u kombinaciji sa kojičnom ili kodžik kiselinom i fitinskom kiselinom. Ova kombinacija usporava proces sinteze melanina, omogućuje izbeljivanje kože i utiče na njeno podmlađivanje. Kombinacija glikolne kiseline sa alantoinom i ekstraktom placente obezbeđuje dodatnu hidrataciju kože, ima antioksidantno dejstvo i smanjuje nadraženost. Postoji i varijanta slabog rastvora glikolne kiseline sa slabim rastvorom mlečne kiseline. S jedne strane, uzajamno dejstvo ovih dveju kiselina ubrzavaju penetraciju, dok s druge strane, mlečna kiselina utiče na hidrataciju kože i pomaže da se izbegne prevelika dehidratacija koja se često javlja kao rezultat primene hemijskih pilinga. Sve se češće primenjuje kombinacija fitinske i tartarske (vinske) kiseline.

Piling uz pomoć ovih agenasa ne izaziva intenzivne upale, budući da fitinska kiselina vezuje dvovalentne jone metala koji su zaduženi za sprečavanje upala i povišene pigmentizacije kože. Shodno tome, fitinska kiselina privlači veliku pažnju zbog svog antioksidantnog dejstva, sposobnošću izbeljivanja kože, kao i protivupalnih dejstava. Tartarna kiselina utiče na podmlađivanje kože i vraća koži neophodnu vlažnost. Sledeći preparat podrazumeva aktivnu primenu retinoida u niskim koncentracijama (retinoidni preparati se ne primenjuju samo u vidu rastvora već i u vidu maske). Piling retinoidima ne izaziva jake upale kože, bez obzira što utiče na epidermalni sloj. On intenzivira eksfolijaciju, sintezu kolagena i GAG-a. Među novim metodama treba pomenuti i kombinatornu tehniku u kojoj se primenjuje manuelno brušenje kože i hemijski piling. Ona svakim danom postaje sve popularnija. Manuelno doterivanje kože se sprovodi u fazi pre izvođenja pilinga i može se primenjivati i kod kuće. Kao abrazivni materijal se koriste mikrokristali oksida aluminijuma, kao što su bisaharidi koji se hemijskim putem dobijaju iz kukuruza i soje. Hemijska struktura ovih polisaharida predstavljena je lancem od tri šećera koji se ponavljaju: L-fuktoze, galaktoze i galakturonske kiseline. Ovi polisaharidi imaju umirujuće dejstvo čak i na vrlo osetljivu kožu. Osim toga, poslednjih godina se došlo do saznanja da bisaharidi pokazuju sposobnost pospešivanja deskvamacije epiderma tako što olakšavaju otpadanje korneocita sa površine kože. Takav mehanički vid doterivanja kože koji se sprovodi pre hemijskog pilinga, omogućuje ravnomerno skidanje površinskog sloja epiderma, što pospešuje penetraciju hemijskih agenasa. Na taj način se primenjuje piling manje koncentracije, ali sa intenzivnijim efektom.

Priprema pred piling i nega kože posle pilinga

Jedna od karakterističnih odlika savremene kozmetologije je sve veća zainteresovanost za pripremu kože pred piling, kao i negu kože posle pilinga. Efekat hemijskog pilinga u velikoj meri zavisi od ova dva elementa. Brižljiva priprema kože umanjuje neželjene pojave nakon pilinga, kao što su hipopigmentacija, hiperpigmentacija, dugotrajna eritema, herpes, odložena epitelizacija. Proces pripreme kože može se podeliti na dve etape: dugotrajna priprema i priprema koja se vrši neposredno pre pilinga. Dugotrajna priprema započinje otrprilike dve nedelje ranije i završava se nanošenjem različitih agenasa (tretioin, askorbinska, azelainska i glikolna kiselina) u niskim koncentracijama. Cilj ove faze predpilinga predstavlja istanjivanje epiderma, omogućavanje povoljnih uslova za penetraciju aktivnog agensa, pospešivanje postoperativnog zaceljivanja kože i redukcija mogućih, postoperativnih komplikacija.

Agensi koji se za to koriste mogu da se podele na nekoliko grupa:

  1. Agensi koji skidaju površinski sloj: glikolna kiselina, tretinoini, salicilna, fitinska kiselina;
  2. Agensi koji izbeljuju kožu: vitamin C, kojična kiselina, arbutin, itd.
  3. Antioksidanti: vitamini C, E i selen.
  4. Ovlažavajući (hidratantni) sastojci: hijaluronska kiselina, alantoin, glicerin;
  5. Sredstva za zaštitu od sunca (njihova primena je obavezna).

Na primer, primena tretinoina u koncentraciji od 0,05%, kao jednog od dopunskih agenasa, značajno pospešuje postoperativno zaceljivanje rana i omogućuje povraćaj preoperativne pigmentacije. Priprema koja se izvodi neposredno pre procedure uključuje čišćenje kože i nanošenje agenasa koji pospešuju penetraciju pilinga ili neposredno deluju u sinergiji sa njim. U takve preparate spadaju glikolna kiselina, suvi led, alkoholni rastvori, pojedini anestetici i Džesnerov rastvor. Ne treba zaboraviti da predpilingska priprema podrazumeva precizno uzetu anamnezu. Doktor specijalista koji sprovodi proceduru mora biti detaljno upoznat sa imuno-odbrambenim sistemom pacijenta, sa činjenicom da li je pacijent ranije bolovao od herpesa ili je sklon keloidima. Lekar takođe mora da bude upoznat sa činjenicom da li se pacijent izlagao rentgenu, da li puši, da li prima izotretinoin, da li je bio na operaciji zatezanja lica. Ukoliko u anamnezi pacijenta stoji da je sklon ka herpesu, neophodno je preduzeti preventivne mere kako do početka tako i posle lečenja. Pacijenti sa imunodeficijencijom predstavlaju loše kandidate za piling zbog toga što se kod njih proces zaceljivanja kože odvija usporeno. Kontraindikovan je i piling za pacijente koji se leče izotretinoinom. U tom slučaju, hemijski piling, posebno onaj sa srednjim intenzitetom prodiranja, treba izvoditi isključivo nakon 6-12 meseci nakon okončanja lečenja. Pacijentima koji su nedavno podvrgavani hirurškom zatezanju lica takođe treba odrediti pauzu od 6-12 meseci pre pilinga, budući da takve intervencije narušavaju cirkulaciju krvi i limfe, što takođe vodi usporavanju procesa ozdravljenja ili zarastanja kože.

U praksi je uvek neophodno primenjivati Ficpatrikovu skalu, kao i skalu fotostarenja prema modelu Gloga. Pacijenti sa masnom seborejom ponekad zahtevaju dugotrajnu pripremu u periodu pre pilinga, budući da povećana masnoća kože otežava penetraciju piling-rastvora. Pacijenti sa sklonošću ka upalama kože, zahtevaju posebno oprezno lečenje, budući da njihova koža pokazuje izrazitu reakcionu sposobnost. Osim toga, upalni procesi mogu da izazovu dublje prodiranje pilinga u kožu.

Krajnje oprezno treba primenjivati piling na pacijentima koji boluju od psorijaze, zbog toga što se kod njih, posle pilinga, javljaju fenomeni poput Kebnerovog, to jest, intenzifikacija psorijaze.